Zudnja je inspirativna
"Sta ti zapravo hoces?"-upitala me je. "Tebe!"- odgovorih kratko. Nasmesila se onako kako samo ona ume. "E pa ne mozes S. imati sve u zivotu!". Cutao sam. Nasmesila se jos jednom i djavolcici su joj zaigrali u ocima. "Zudnja je inspirativna..." - dodala je. Ja sam i dalje cutao... "Moracu ovo da zapamtim!" - konstatovah lakonski...
Elementi samokritike
Nisam izgubio volju za zivotom, niti imam D-mol (bar ja tako mislim) jednostavno to je sad jedna od mojih vec redovnih faza kada sam strasno umoran. Sad mi pade na pamet, analizirajuci prethodnu recenicu, da bih ustvari voleo da budem strasno umoran (umoran od strasti), a ne ovako strasno umoran (ovde s nije s vec s sa kvacicom)... A sto se tice emisije "Utisak zivota" tu odbrane nema, presabiranje je nesto sto je vise od potrebe, nesto sto je na kraju krajeva deo krize srednjih godina, a mi muskarci smo, kako knjige kazu, vrlo podlozni tome. Dakle, "Ko je zapravo S"? Jos uvek ni ja ne znam odgovor, malo sam uplasen zbog toga jer je vec vreme da odrastem i odlucim sta cu biti kad porastem. Odraz je to ovog jebenog zivota u kojem i optimisti kao ja mutiraju u osusene skeptike ("Sumnjam dakle mozda postojim!") Cest la vie, takav je zivot sto bi rekli mi Srbi, samo na francuskom to zvuci romanticno. Ja sam tvoja velika greska to je izvesno, ali ne zbog toga sto ja to kazem, ili zbog toga sto ja mislim da mi nisi potrebna vec zbog toga sto me idealizujes. Ja sam mister Vrlo Nesavrseni, a nadimak mi je Ponekad I Jako Tezak samo ti to ne mozes osetiti jer vidis nekog ko je imao snage da te saslusa i ko se ljubio sa tobom... I jos... Zao bi mi bilo da ne zavrsim misao koju nosam i prebacujem po glavi od ponedeljka - vidis sreca ili nesreca, kakva, takva, ali ipak sam tu i bicu uvek tu kraj tebe...cak i kada ti vise ne budem bio potreban...
Kao sedim ja...
kao sedim ja... recimo na obali reke Pjedre...ne placem, nego tako nesto sedim i razmisljam... i kao ti dolazis... u pozadini ide tiha muzika... i kao mi se zagrlimo... i cutimo... dugo, dugo... otvorim oci odjednom i shvatim... na devetom smo spratu... u pozadini ide tiha muzika...na mome krevetu sedimo zagrljeni... i cutimo... vec dugo, dugo...zatvaram oci jos jednom... i sanjam... kao sedim ja... na devetom spratu...
Obicna, ljubavna, prica
U ovoj prici se pojavljuju Ona i On... Ona voli njega:... I on voli nju... Ona ima drugoga... I on ima drugu... kao u svakoj ljubavnoj prici moraju kriti svoju ljubav... kao u svakoj ljubavnoj prici sve je protiv njih... kradu trenutke... placu... ljube se... smeju se...grle se...srecni su kada su zajedno...kao u svakoj ljubavnoj prici ona ce se udati jednog dana za drugog...kao u svakoj ljubavnoj prici on ce otici na neko otocje... ili gde god... proci ce sati,dani i godine...vreme ce pretvoriti sve u još jednu obicnu, ljubavnu, pricu...
Uzasi promiskuiteta
Gledam je kako spava... Pravim kafu i vracam se u sobu... Ona i dalje spava... Gledam njeno lice i iscekujem da otvori oci... Priblizim se i poljubim joj nezno obraz... Sapnem tiho na uvo :"Budjenje"... Bez imalo grize savesti ona i dalje spava... Dobro znam da necu stici na vreme na posao... Dobro znam da cu opet lagati o nekoj imaginarnoj guzvi... Dobro znam da nema niceg lepseg od jutarnjeg gledanja u njeno lice... O uzasi promiskuiteta!!!
Znam, znas...
Znam, znas...da je to taj osecaj kad zelis nesto da izbacis iz sebe, da kazes punim ustima, a haos je u glavi i ti samo cutis i uzdises. Onda dobijes sms i citas ga po sto puta, i cutis i uzdises. Onda se rasplaces pa stanes i opet cutis i uzdises. Znam, znas... da nikada vise nece biti isto, ali to je cena pobede imaginacije nad inteligencijom. Ako mislis da mi je lako pomiriti se sa cinjenicama varas se. Pomisao na tvoje usne pune pozude i moje srce koje lupa 5000 na sat, pomisao na nesto sto cinim, a sramota me je jer je to prevara...okrece moj stomak do ludackog bola. Znam, znas... da nikada vise nece biti isto, i da se vise nikad necemo poljubiti, ali ce vecno ostati secanje na nesto sto malo ljudi uspe i da sanja. Ja ti jesam prijatelj i ti jesi prijatelj meni i to je neoborivo, i ovo bi se dogodilo kad tad jer smo oboje to zeleli i potajno mislili o tome. Na kraju krajeva... i to je bilo apsolutno u redu samo se nismo uspeli odupreti necemu sto je jace od svega pa i od razuma... Znam, znas...
Neverica
zaustavila si moje vreme! zaustavila si moj zivot! lebdim van vremena i prostora... opijen... ne mogu da verujem da si toliko luda... ne mogu da verujem da si toliko zaljubljena... ne mogu da verujem ... ne mogu da verujem... po stoti put ne mogu da verujem...cinis strasna cuda u mojoj glavi...ovo nije dobro...pokusavam da napisem nesto vise ali ne ide...
Hetafe-Valensija
Subota. Jutro. Kisa. Dugo spavanje.
Velika kafa sa mlekom. Jos jedna. Valjanje po krevetu.
Nesto sto vremenski ne odgovara ni dorucku ni rucku.
Par poslovnih razgovora. Sredio Djoletu PC.
Net. Popio caj. Pokusao da napisem nesto.
Odustao. Resio da pruzim sto zesci otpor sitnim nikotinskim strastima. Alal vera domacina! Mrak.
Zaspao sat vremena!!!!! Ustao. Vecerao. Skockao si
multivitamin. Zeljan slatkog. Pahuljice sa
cokoladnim mlekom. Mmmmm... Pogled pada na stomak. Od
ponedeljka sam na dijeti!!! Hetafe-Valensija. Cekanje nedelje...
Mrznja
nemam pojma da li si cula za onog strumfa sto mrzi sve... mrzim tvoj optimizimam (osmehni se)... mrzim tvoj defetizam(doci ce vreme kad ni to neces moci)... mrzim sebe... mrzim danasnji dan... mrzim to sto cu morati da se kezecim austrijancima u narednih nedelju dana... mrzim to sto svi misle da su njihovi problemi najveci... mrzim zato sto mi je ostalo samo da mrzim... a to najvise mrzim... jer nisam takav.. jer sam umoran od svega... jer mi je muka od svega... i samo bi da spavam... i izvini... znam da ti nisi adresa za istresanje... ali naisla si... i tu si... i jbg... tvoj izbor...
58
Brojim... Pedeset i sesti put krisom gledam u mobilni... Jos uvek nema poruke od nje... Pedeset i sedmi put...
Opsiran izvestaj sa godisnjeg odmora
Prvi dan: spavao
Drugi dan: spavao
Treci dan: spavao
Cetvrti dan: spavao
Peti dan: spavao
Kutak za poetski trenutak
voleo bih ove noci da stisam nemire tvoje duse, da te zagrlim nezno i da cutim sa tobom. voleo bih da pustimo misli da idu lagano, da mislim da je zivot lep, da bajke ipak postoje, da ce doci neko lepse vreme...
voleo bih da mogu da sedim sa tobom kraj reke, da slusam vodu kako mirno tece, da pricamo neke smesne price, da pijemo neko dobro vino, da...
voleo bih da te pogledam u oci i saznam sta se duboko u njima krije, da cuteci razumem te uvek, da bez reci ispricam ti pricu...
negde daleko, u sumornoj tami, gledam u daljinu koja kraja nema. posmatram svoj zivot, posmatram tvoj zivot, kroz tamu koja je sve dalja...
zivot nije bajka, ali andjeli postoje. moj andjeo negde veceras...sutra...uvek...
Homo sum...
malo... nervozan sam... i bezim od depresije u san...
kao u klopci...
kao ranjena zivotinja na ivici zivota,
koja zeli da zivi...
kao lav u kavezu...
tako mi je...
Vezbanje engleskog
sometime... somewhere... beetwen somewhere and nowhere... between waking and sleeping.... like a mirage.... as unreal love... as a breeze... here I am...
Medjunozje
lezao sam u njenom medjunozju, a ona je plakala kao malo dete.... suze su padale po meni, a ja nisam znao sta da radim... nisam mogao da poverujem da je ona stvarno zaljubljena u mene.... pili smo vino i plakali zajedno... mrzeo sam momenat kada sam joj rekao da sam se zaljubio u nju... onda je zazvonio telefon... i zvala je ona koja misli da me voli... ona koja ima problema sa sobom... sa svojom decom... sa svojim zivotom... ona koja bi da me voli, a ne moze... ona koju sam nekad voleo... nekad... jer ne mogu vise... ne mogu da se borim sa svim njenim sranjima... ne mogu vise da budem neciji taoc... od toga sam pobegao.... i nastavio sam da lezim u medjunozju druge zene... zene koja vapi zamnom, a ja cutim... cutim jer znam da nisam za nju... nisam nizakoga... i zato ceo dan danas pijem... unistavam se... i alkohol mi nemoze nista... i onda mrzim sebe... i kao u romanu kockam se i dobijam.... kao nikad... prokleta ravnoteza medju zvezdama...